Mural Mirona Milića

U sklopu Design District Zagreb, programa Mali pomaci i kampanje “Zagreb: otvoreni grad?” likovni umjetnik Miron Milić u lipnju je 2016. godine stvorio mural na fasadi zgrade u Vojnovićevoj 19. Oslikavanje murala popratili su zainteresirani građani, pa je uz glazbenu pozadinu DJ-a D-Greea i ukusnu hranu koju su pripremili kuhari Okusa doma stvoreno praktično ozbiljenje ideje multikulturanog, otvorenog i permisivnog Zagreba.

Miron Milić rođen je 1980. godine u Vinkovcima, Hrvatska. 2006. je godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (grafika, klasa prof. Miroslava Šuteja), trenutno se bavi crtanjem autorskih radova, ilustracijom i street art-om, a njegovi murali postali su prepoznatljiv dio urbanog tkiva u Zagrebu i Hrvatskoj. Član je HDLU-a i HZSU-a te art kolektiva AKC Medika iz Zagreba. Zagrepčani ga vjerojatno najbolje znaju po muralu “Slap” u Petrinjskoj ulici. Više o Mironu Miliću i njegovom radu dostupno je na: https://www.behance.net/Bezum

O Milićevom muralu za portal kulturpunkt.hr pisala je Tihana Bertek u članku “Umjetnost transformira grad” iz kojeg prenosimo izvadak:

Za realizaciju Milićevog murala bilo je potrebno iskamčiti nekoliko dozvola: od samih stanara (51% vlasnika stanova), od Zavoda za zaštitu spomenika kulture i od Ureda za prostorno uređenje grada. Jasno, dobivena dozvola ne garantira da će intervencija biti prihvaćena – prisjetimo se samo naprasnog uklanjanja Milićevog murala s osnovne škole u Umagu koji je bio napravljen prema uputama ravnatelja u skladu s ekološkim idealima škole, ali je odstranjen zbog tri prsta koja nabrajaju pojmove “Reuse, reduce, recycle…” Ovaj slučaj, kao i ranije spomenuta duga pred biskupskom konferencijom, pokazuju da street art u Hrvatskoj još uvijek nije izgubio političku moć niti je prešao u službu gentrifikacije. Ipak, valja u prolazu naglasiti da festival Design District Zagreb, u suradnji s kojim je izrađen mural u Vojnovićevoj, možemo svrstati pod procese gentrifikacije i privlačenja kreativne klase utoliko što, prema opisu organizatora, ima “namjeru stimulirati izgradnju ‘kreativne zone Martićeva’ prvenstveno kroz umrežavanje i suradnju dionika postojeće lokalne kreativne scene”.

No, Milićev mural – s obzirom na njegov sadržaj s jedne i kontekst nastanka s druge strane – ipak moramo promatrati u ponešto drugačijem svjetlu. Što se tiče sadržaja, mural prikazuje nekoliko ljudskih i dvije pseće figure na ulici – psi se igraju, žena s vrećicama se vraća iz trgovine ili tržnice, otac vodi dijete za ruku, muškarac i žena sviraju instrumente… Prikazani likovi su različite dobi, spola, etničke pripadnosti, i tako dalje. Kako objašnjava organizator kampanje, Platforma UPGRADE, “Miron Milić u muralu okida snimke svakodnevnice ovog kvarta, ukazuje na njene izazove i sve to vješto povezuje u mozaik života ovog grada, u kojem za svakog postoji mjesto i dobrodošlica.” Za vrijeme oslikavanja, situacija prikazana na zidu reflektirala je stvarnu situaciju na ulici – ljudi su se družili, puštala se glazba, psi i djeca su trčali uokolo, a Okus doma je pripremao hranu. Dakle, kako nam sam naziv kampanje “Zagreb: otvoreni grad?” govori, u pitanju je ideja otvorenog grada i uloga umjetničkih akcija u njegovom stvaranju. S ciljem osnivanja društvenog-kulturnog centra u Zagrebu koji bi imao izraženu interkulturnu komponentu, Platforma UPGRADE pokrenula je ovu kampanju, u kojoj se kroz niz medijskih aktivnosti i kulturno-umjetničkih i društvenih događanja propituje otvorenost grada i vizionira grad u budućnosti.

U tekstu “Otvoreni grad” Richard Sennet poziva nas da zamislimo kako bi izgledao čist, siguran, učinkovit, dinamičan, poticajan i pravedan grad, dodajući da su nam “potrebne slike da bismo naše gospodare kritički suočili s onime što bi trebali činiti”. Ulična umjetnost jedan je od načina stvaranja takvih slika budući da je sastavni dio procesa transformacije, zamišljanja i ponovnog prisvajanja urbanih prostora. Osim toga, očito je da ona među građanima potiče raspravu o tome tko ima pravo na grad i upravljanje javnim površinama. Sennetova vizija otvorenog grada (nasuprot zatvorenom sustavu, kojeg obilježavaju ekvilibrij i integracija) je organska i ekološka: to je sustav u kojem rast, shvaćen kao kontinuirana borba između uravnoteženosti i neuravnoteženosti, dopušta konflikt, raznolikost i nesklad. Ova pomalo utopijska vizija zapravo predstavlja oprostorenje ideje otvorenog društva koje nadilazi podjele, odbacuje stereotipe, prihvaća i njeguje različitosti i uspostavlja nove oblike interakcije između dionika (što podrazumijeva stvaranje demokratskog prostora).

Baš kao što je javna sfera oblikovana svakodnevnim interakcijama, konfliktima i pregovaranjima između različitih društvenih skupina, tako se i percepcija ulične umjetnosti stvara društveno. Prema intervencijama ili djelima u javnom prostoru gledatelji ne uspostavljaju individualni odnos kao što to čine u muzeju, već njihovo značenje ovisi o brojnim faktorima (od prostornih i političkih, pa do vizualnih), odnosno proizvodi se kroz odnose koji prožimaju sve elemente urbanog okruženja. S obzirom da gradovi funkcioniraju kao fizički, ali i kao imaginarni prostori koji istovremeno odražavaju i konstruiraju društvene odnose, ulična umjetnost – kao prvenstveno vizualni element grada – i sama predstavlja oblik proizvodnje javnog prostora utoliko što uključuje različite dionike, potiče raspravu i oblikuje stavove. Milićevi murali, naizgled nepolitični, često sadrže haiku ili opaske duboko ukorijenjene u svakodnevici (Kakva sreća / prelaziti ovu ljetnju rijeku / sandalama u ruci!; Pauci u uglovima / ne brinite / neću vas pomesti; Djed je znao tipa u Caritasu koji nam je stavljao najbolje stvari sa strane, itd.), zbog čega omogućuju prolaznicima da se lakše identificiraju s njihovom porukom i prihvate ih kao sastavnicu grada koja na simboličkoj razini stvara poveznicu i potiče solidarnost između svih građana. Stoga, neka od pitanja koje postavlja sama kampanja – kako otvoriti dijalog među stanovnicima i različitim kulturama, kako stvoriti osjećaj povezanosti među neznancima, kako oblikovanje prostora može generirati novi rast i kako vidljiva forma može pozvati na angažman i poistovjećivanje – odgovor pronalaze upravo u Milićevom muralu. Također, u usporedbi s njegovim drugim muralima koji prekrivaju čitave fasade (recimo u Petrinjskoj ili u Vodnjanu), ovaj, s figurama razbacanim po pomalo oronuloj fasadi, djeluje nedovršeno – no to je i prikladno, budući da je i samo ostvarenje ideje otvorenog grada “work in progress”.